OVIDIJE I LATINSKI MARULIĆ
Autor: Darko Novaković
Autor institucija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Sveučilište u Zagrebu
Sažetak:
Filolog koji bi se prije dvadesetak godina našao pred zadaćom da na temelju dostupnih tiskanih izvora opiše Marulićev odnos prema Ovidiju mogao bi se osloniti tek na nekoliko tvrdih činjenica. Ponajprije, na oduševljeni spomen Ovidija kao jednog od triju kanonskih rimskih elegičara u pismu Jurju Šižgoriću: riječ je o tekstu koji je uvršten u Šižgorićevu pjesničku zbirku objavljenu 1477., no koji je nastao jedanaest ili dvanaest godina ranije, dakle u Marulićevim tinejdžerskim godinama, i prvi je tiskom objavljen Marulićev tekst. Nakon toga slijede samo argumenti ex silentio: u Instituciji (1507.) programatski se otklanja cijela antička pjesnička baština (Instit. II,5), što se u drugom moralističkom bestseleru, Evanđelistaru (1516.), formulira još žešće i razvedenije (Euang. I,9; I,24; III,7; VII,33). Ovidije se, ni jednim jedinim naslovom, ne zatječe ni u oporučnim popisima Marulićeve knjižnice. Kad je sredinom devedesetih godina u Glasgowu pronađeno, a potom u komentiranom dvojezičnom izdanju i predstavljeno šeststotinjak dotad nepoznatih Marulićevih stihova (1999.), postalo je jasno da Marulićeva gotovo polustoljetna šutnja o Ovidiju iziskuje objašnjenje. Naime, kako je vidljivo iz komentara, gotovo 250 stihova, nastajalih od rane mladosti u školskim klupama do samoga izmaka života, nosi trag izravne ili posredne veze s Ovidijem, bilo da je posrijedi leksički izbor ili versifikacijsko rješenje. Pritom je riječ o svim Ovidijevim naslovima, uključujući i one koje moderna filologija drži apokrifnima: Fastima (Fasti), Heroidama (Heroides), Lijekovima od ljubavi (Remedia amoris), Ljubavnom umijeću (Ars amatoria), Ljubavnim pjesmama (Amores), Metamorfozama (Metamorphoses), Poslanicama s Ponta (Epistulae ex Ponto), Tužbalicama (Tristia); Ibisu [Ibis], Orahu [Nux]. Veze koje vode do Metamorfoza najbrojnije su – više od petine potvrda – ali odmah za njima slijedi erotica ovidiana: Ljubavno umijeće i Ljubavne pjesme. Kako je pokazalo izdanje Marulićeva Repertorija (1998.–2000.), jedino Ovidijevo djelo za koje je Marulić ekscerptima potvrdio da ga je pomno čitao upravo su Metamorfoze. Za ostatak Ovidijeve lektire treba zagledati u njegove tekstove. U tom smislu Marulićev pozni, i zacijelo najambiciozniji pjesnički pothvat, ep Davidijada, navodi na dragocjene zaključke o Ovidijevoj formativnoj ulozi u njegovu latinskom pjesništvu.
Autor institucija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Sveučilište u Zagrebu
Sažetak:
Filolog koji bi se prije dvadesetak godina našao pred zadaćom da na temelju dostupnih tiskanih izvora opiše Marulićev odnos prema Ovidiju mogao bi se osloniti tek na nekoliko tvrdih činjenica. Ponajprije, na oduševljeni spomen Ovidija kao jednog od triju kanonskih rimskih elegičara u pismu Jurju Šižgoriću: riječ je o tekstu koji je uvršten u Šižgorićevu pjesničku zbirku objavljenu 1477., no koji je nastao jedanaest ili dvanaest godina ranije, dakle u Marulićevim tinejdžerskim godinama, i prvi je tiskom objavljen Marulićev tekst. Nakon toga slijede samo argumenti ex silentio: u Instituciji (1507.) programatski se otklanja cijela antička pjesnička baština (Instit. II,5), što se u drugom moralističkom bestseleru, Evanđelistaru (1516.), formulira još žešće i razvedenije (Euang. I,9; I,24; III,7; VII,33). Ovidije se, ni jednim jedinim naslovom, ne zatječe ni u oporučnim popisima Marulićeve knjižnice. Kad je sredinom devedesetih godina u Glasgowu pronađeno, a potom u komentiranom dvojezičnom izdanju i predstavljeno šeststotinjak dotad nepoznatih Marulićevih stihova (1999.), postalo je jasno da Marulićeva gotovo polustoljetna šutnja o Ovidiju iziskuje objašnjenje. Naime, kako je vidljivo iz komentara, gotovo 250 stihova, nastajalih od rane mladosti u školskim klupama do samoga izmaka života, nosi trag izravne ili posredne veze s Ovidijem, bilo da je posrijedi leksički izbor ili versifikacijsko rješenje. Pritom je riječ o svim Ovidijevim naslovima, uključujući i one koje moderna filologija drži apokrifnima: Fastima (Fasti), Heroidama (Heroides), Lijekovima od ljubavi (Remedia amoris), Ljubavnom umijeću (Ars amatoria), Ljubavnim pjesmama (Amores), Metamorfozama (Metamorphoses), Poslanicama s Ponta (Epistulae ex Ponto), Tužbalicama (Tristia); Ibisu [Ibis], Orahu [Nux]. Veze koje vode do Metamorfoza najbrojnije su – više od petine potvrda – ali odmah za njima slijedi erotica ovidiana: Ljubavno umijeće i Ljubavne pjesme. Kako je pokazalo izdanje Marulićeva Repertorija (1998.–2000.), jedino Ovidijevo djelo za koje je Marulić ekscerptima potvrdio da ga je pomno čitao upravo su Metamorfoze. Za ostatak Ovidijeve lektire treba zagledati u njegove tekstove. U tom smislu Marulićev pozni, i zacijelo najambiciozniji pjesnički pothvat, ep Davidijada, navodi na dragocjene zaključke o Ovidijevoj formativnoj ulozi u njegovu latinskom pjesništvu.