NAZOROV RAZGOVOR S OVIDIJEM O FAETONTU
Autor: Olga Perić
Autor institucija: Sveučilište u Zagrebu
Sažetak:
Vladimir Nazor sam je u bilješci uz stihove o Faetontu ukratko opisao svoj odnos prema antičkoj književnosti: Ako sam odakle i uzeo po koji kamen – ili kamičak – za svoje zdanje, nisam na nj naišao ma gdje bilo, na putu, kuda svatko prolazi, no sam ga dignuo iz kamenoloma što ga svi znamo i u kome kao da svaka – i najmanja – stijena nosi na sebi neuništiv znak. Vidi se, na primjer odmah, koliko sam se kod sastavljanja mita o Faetonu koristio Maretićevim prijevodom Ovidijevih Metamorfoza, pa i kakva je ipak razlika između moga Helijeva sina i istoimene ličnosti velikoga latinskog pjesnika. Ovidijev Faetont tragično plaća svoju želju da se dokaže, plaća očevu nepromišljenu popustljivost, a Nazorov je usamljeni buntovnik, samotan borac protiv strahova, koji drugima želi izboriti nesputanu slobodu. Kod obojice pjesnika teku paralelno dva tijeka pripovijedanja: opis događaja i opis duševnoga stanja Faetontova. Nazorova priča, njegov razgovor s Ovidijem, započinje u trenutku kad se mladić penje na kola sa željom da dokaže da je Helijev sin, premda ga je otac upozorio: Smrtne ti si sudbine, a besmrtno jeste što želiš (Sors tua mortalis: non est mortale quod optas). Konji nenavikli na nevješta vozača izmiču kontroli, nastaje jurnjava nebeskim svodom između zviježđa – nebeskih nemani. Uslijed prevelike brzine i blizine nastaje požar na Zemlji, te će Zeus strijelom sunovratiti Faetonta u Eridan. Ovidije kroz gradaciju opisuje strah i paniku Faetontovu do tragičnoga kraja. Nazorov se pak Faetont uopće ne boji, naprotiv, on želi otjerati strah “što bozi ga baciše ljudima u kol’jevku”. Nazor, dakle, ne priznaje mitološku hijerarhiju vrijednosti, on pjeva himnu čovjeku i njegovoj snazi slijedeći tako tendencije u europskoj književnosti i likovnoj umjetnosti početka XX. st.
Autor institucija: Sveučilište u Zagrebu
Sažetak:
Vladimir Nazor sam je u bilješci uz stihove o Faetontu ukratko opisao svoj odnos prema antičkoj književnosti: Ako sam odakle i uzeo po koji kamen – ili kamičak – za svoje zdanje, nisam na nj naišao ma gdje bilo, na putu, kuda svatko prolazi, no sam ga dignuo iz kamenoloma što ga svi znamo i u kome kao da svaka – i najmanja – stijena nosi na sebi neuništiv znak. Vidi se, na primjer odmah, koliko sam se kod sastavljanja mita o Faetonu koristio Maretićevim prijevodom Ovidijevih Metamorfoza, pa i kakva je ipak razlika između moga Helijeva sina i istoimene ličnosti velikoga latinskog pjesnika. Ovidijev Faetont tragično plaća svoju želju da se dokaže, plaća očevu nepromišljenu popustljivost, a Nazorov je usamljeni buntovnik, samotan borac protiv strahova, koji drugima želi izboriti nesputanu slobodu. Kod obojice pjesnika teku paralelno dva tijeka pripovijedanja: opis događaja i opis duševnoga stanja Faetontova. Nazorova priča, njegov razgovor s Ovidijem, započinje u trenutku kad se mladić penje na kola sa željom da dokaže da je Helijev sin, premda ga je otac upozorio: Smrtne ti si sudbine, a besmrtno jeste što želiš (Sors tua mortalis: non est mortale quod optas). Konji nenavikli na nevješta vozača izmiču kontroli, nastaje jurnjava nebeskim svodom između zviježđa – nebeskih nemani. Uslijed prevelike brzine i blizine nastaje požar na Zemlji, te će Zeus strijelom sunovratiti Faetonta u Eridan. Ovidije kroz gradaciju opisuje strah i paniku Faetontovu do tragičnoga kraja. Nazorov se pak Faetont uopće ne boji, naprotiv, on želi otjerati strah “što bozi ga baciše ljudima u kol’jevku”. Nazor, dakle, ne priznaje mitološku hijerarhiju vrijednosti, on pjeva himnu čovjeku i njegovoj snazi slijedeći tako tendencije u europskoj književnosti i likovnoj umjetnosti početka XX. st.