NUMEROS VENIEBAT AD APTOS – OVIDIJEVI STIHOVI KAO PJESNIČKA GRAĐA HRVATSKIH LATINISTA
Autor: Neven Jovanović
Autor institucija: Sveučilište u Zagrebu
Sažetak:
Od početka postojanja hrvatske književnosti pa najmanje do Prvoga svjetskog rata, svaki je obrazovani čovjek u Hrvatskoj bio upoznat s Ovidijevom poezijom. Kod književnika koji su pisali na latinskom, kao i kod školaraca koji su vježbali sastavljanje latinskih stihova, poznavanje Ovidija išlo je i dalje od poznavanja sadržaja. Na razini jezičnog izraza, Ovidije, majstor latinske versifikacije, posebno u elegijskom distihu, pružao je obilje "materijala" – elegantnih i autentičnih stihotvornih rješenja. Možemo pretpostaviti, dakle, da je ovidijevska dikcija prisutna u stihovima hrvatskog latinizma. Ne znamo, međutim, u kojoj je mjeri prisutna, koliko je Ovidija u "genomu" hrvatske latinističke poezije. Na to ćemo pitanje u ovom radu ponuditi prve odgovore, ograničavajući istraživanje na nekih 265.000 stihova hrvatskih latinista uključenih u digitalnu zbirku Croatiae auctores Latini, i na Ovidijeva djela nastala u progonstvu – elegijske zbirke "Tristia" i "Ex Ponto". Istraživanje ćemo dodatno suziti na karakteristično mjesto latinskog stiha, na mjesto na kojem najviše dolazi do izražaja pjesničko pamćenje -- na takozvanu klauzulu, nekoliko završnih riječi (dvije završne stope) latinskoga heksametra i pentametra. Izvijestit ćemo koliko je ovidijevskih klauzula iz "Tristia" i "Ex Ponto" prisutno kod različitih autora i u različitim razdobljima, te ponuditi procjenu "popularnosti", odnosno učestalosti, pojedinih klauzula.
Autor institucija: Sveučilište u Zagrebu
Sažetak:
Od početka postojanja hrvatske književnosti pa najmanje do Prvoga svjetskog rata, svaki je obrazovani čovjek u Hrvatskoj bio upoznat s Ovidijevom poezijom. Kod književnika koji su pisali na latinskom, kao i kod školaraca koji su vježbali sastavljanje latinskih stihova, poznavanje Ovidija išlo je i dalje od poznavanja sadržaja. Na razini jezičnog izraza, Ovidije, majstor latinske versifikacije, posebno u elegijskom distihu, pružao je obilje "materijala" – elegantnih i autentičnih stihotvornih rješenja. Možemo pretpostaviti, dakle, da je ovidijevska dikcija prisutna u stihovima hrvatskog latinizma. Ne znamo, međutim, u kojoj je mjeri prisutna, koliko je Ovidija u "genomu" hrvatske latinističke poezije. Na to ćemo pitanje u ovom radu ponuditi prve odgovore, ograničavajući istraživanje na nekih 265.000 stihova hrvatskih latinista uključenih u digitalnu zbirku Croatiae auctores Latini, i na Ovidijeva djela nastala u progonstvu – elegijske zbirke "Tristia" i "Ex Ponto". Istraživanje ćemo dodatno suziti na karakteristično mjesto latinskog stiha, na mjesto na kojem najviše dolazi do izražaja pjesničko pamćenje -- na takozvanu klauzulu, nekoliko završnih riječi (dvije završne stope) latinskoga heksametra i pentametra. Izvijestit ćemo koliko je ovidijevskih klauzula iz "Tristia" i "Ex Ponto" prisutno kod različitih autora i u različitim razdobljima, te ponuditi procjenu "popularnosti", odnosno učestalosti, pojedinih klauzula.